Nemam poruku,ne propitujem ništa, samo fotografiram. I don´t have

Nemam poruku,ne propitujem ništa, samo fotografiram. I don´t have

Nemam poruku,ne propitujem ništa, samo fotografiram.
I don´t have a message, I don´t question anything, I just take photographs.
prag
PRAGUE
praha
Stanko Abadžić
tekst: Marija Tonković
sinu Srđanu / for may son Srđan
Fotografije Stanka Abadžića podsjećaju me na spoj uličnih snimaka Henrija Cartier-Bressona i
tajanstvenosti ranih mađarskih slika Andréa Kertésza. Abadžićeve slike imaju onu istočnoeuropsku
osjećajnost koja daje naslutiti osjećaj magije i strahopoštovanja u svakodnevnim događajima, a
istodobno hvataju trenutak u vremenu koji veliku fotografiju čini tako očaravajućom.
Alex Novak, Vintage Works, SAD
Stanko Abadžić's photographs remind me of a fusion of the street work of Henri Cartier-Bresson
and the mystery of André Kertész's early Hungarian images. Abadžić's images have that Eastern
European sensibility that manages to imply that there is a sense of magic and awe in ordinary events,
while at the same time capturing the instant in time that makes great photography so fascinating.
Alex Novak, Vintage Works, USA
Fotografirati na ulici, fotografirati jedan grad znači prepričavanje
ljudi, duha i svakodnevnog života. Gledanje svake pojedine
fotografije Stanka Abadžića izaziva doživljaj identičan slušanju
šansone. Zbog svoje anegdotalnosti svaka je istodobno moguće
ishodište malih osobnih povijesti ili potencijalni početni kadar
nekog filma.
Delikatnim instrumentom neopipljivim i neuhvatljivim
elementom svjetla, kojim sjajno vlada, na pronađenu temu,
varirajući tonalitete, gradi kompoziciju kojom dočarava priču,
istodobno intimnu i univerzalnu. Iskustvo ga je naučilo biti
svjedokom bez uplitanja, bez prilagođavanja stvarnosti i
pojavnosti grada, pa ipak ima tu sposobnost uvući gledatelja u
vlastiti, subjektivni doživljaj.
Multikulturalnost rodnog mu grada Vukovara i odrastanje u tom
baroknom okruženju, u gradu prepoznatljivog srednjoeuropskog
konteksta na obalama Dunava, čije vode stoljećima isprepliću
slavenske i germanske, poglavito kulturalne elemente, imalo
je na Abadžića znakovit formativni utjecaj, kao i prepoznatljiv
učinak u kasnijim razdobljima života.
U Vukovaru je zarana zacrtao svoje interese. Već kao
petnaestogodišnjak od oca na dar dobiva kameru Smena 8, koju
i danas ljubomorno čuva. Taj skromni ruski fotoaparat omogućio
mu je radost otkrivanja i učenja tehničkih i izražajnih mogućnosti
medija koje dijeli s klupskim kolegama u Fotoklubu Borovo
izlažući na skupnim i samostalnim izložbama. Po obrazovanju
germanist, njegovo bavljenje fotografijom godinama je osciliralo
između profesije i hobija. Radeći u kombinatima Vuteks i
Borovo, istodobno je dopisnik dnevnika Vjesnik za koji je radio
fotoreportaže, od kojih su bile zapažene one iz Tunisa, Malte i
Turske.
Početak rata u Hrvatskoj uzrok je sudbinskih promjena u
njegovu životu. Napustivši 1991. godine Vukovar, odlazi prvo u
Njemačku, a zatim u Češku. Mladenačku znatiželju zamijenilo je
poniranje u unutarnji život i razmišljanje o danima djetinjstva i
8
mladosti. U tragičnim ratnim zbivanjima zauvijek su izgubljeni i
nestali autentični prostori tog djetinjstva, kao i više od tri tisuće
Abadžićevih arhivskih negativa.
Stanko Abadžić u Prag dolazi 1995. godine i ondje se sustavno
počinje baviti fotografijom. Prag ga je prihvatio u vrijeme egzila
i pružio mu utočište. Sazrijevanjem u bogatoj češkoj umjetničkoj
tradiciji Abadžić širi i svoje žanrovske odrednice, a težište interesa
prebacuje s fotoreportaže na umjetničku fotografiju.
Praške kavane oduvijek su bile mjesta velike intelektualne živosti
i poprišta rasprava o umjetnosti. Jedna od takvih je i kavana
Velryba, omiljeno okupljalište studenata akademije FAMU,
koji u njoj izlažu i svoje radove. Još kao anonimni autor, Stanko
Abadžić im se nenametljivo pridružuje, što utječe i na njegovo
umjetničko gledanje i oblikovanje. Prvi put izlaže i u drugoj, još
slavnijoj Literarnoj kavani, a posebno zadovoljstvo pričinja mu i
činjenica da su se dva rada posjetiteljima toliko svidjela da su ih
odlučili trajno prisvojiti. Vrhunsko priznanje dobiva samostalnom
izložbom u domu slavnog češkog fotografa Josefa Sudeka,
znakovitog naslova U ogledalu života – pretvorenom i u knjigu
koja mu otvara vrata europskih galerija.
Izborom motiva, načina gledanja i crno-bijele tehnike, te
fotografije kao da su snimljene pola stoljeća ranije. Na
tragu novog objektivizma i neorealizma 20-ih i 30-ih godina
prošloga stoljeća Abadžić bira dijelove Praga u kojima vlada
duh prošlosti, ambijente koji se nisu mijenjali. Stare ulice,
izlozi, kavane... starinske frizure i na isti način odjeveni likovi
u kafkijanskim vizurama stvaraju fotografije rafinirane sjete
i melankolične elegancije. Intimizam autorova osobnog
kadriranja Praga naglašena retropristupa zaobilazi sve oznake
suvremene civilizacije. Riječ je o takozvanoj subjektivnoj
dokumentarnosti tijekom koje fotograf redatelj restaurira
prizor s nekom namjerom, ne reporterskom, već onom ciljanog
djelovanja, prebacujući faktografiju u poruku. On zna da
trenutkom okidanja snimljeni prizor postaje prošlost, kako je
to osvijestio Roland Barthes, pa samo produžuje vremensku
perspektivu. To je njegov kreativni odgovor na sudbinsku
povezanost fotografije i stvarnosti. S jedne strane objektiva
nastao je beskrajan fundus fotografskog znanja, a s druge
strane nalazi se svijet u neprestanoj mijeni. Svaka fotografija
postaje unikatna jer se u istu rijeku ne može stati dva puta. U
svom pasatizmu Abadžić postaje moderan i odgovara na pitanje
o mogućnostima postojanja fotografskog stila. Praški ciklus
jedan je od odgovora na koncepcijski izazov “fotografije poslije
fotografije”.
Fotografiranje je ponajprije instrument znanja. U
ambijentiranju i vizualizaciji Abadžić je razradio morfologiju
zasnovanu na naslijeđu svog uzora Henrija Cartier-Bressona.
U tom tragu iščitavamo raznovrsnost Abadžićevih prostornih
zahvata i perspektiva, njegove plošne i prostorne geometrije,
njegovu sceničnu senzibilnost, dijalog amorfnih i poliedričnih
volumena, suživot krivulja i pravaca, estetiku svjetla i sjene te,
konačno, osjećaj za “odlučujući trenutak” okidanja u kojem
će se simultano i trenutačno objediniti značaj i organizacija
prizora.
Abadžić je ranoranilac koji zna da se u jutarnjim satima nudi
najbolje od grada koji se tek budi. Nema još toliko svjetla
koje bi poništilo tektoniku oblika. Ulice su još prazne, pa se
može promišljati kompozicija slike. Rano jutro pruža sasvim
drugačiju atmosferu, otkriva tlocrtne i stereometrične ritmove
praznih trgova i raskrižja, njihovu metafizičku atmosferu. U
Abadžićevoj percepciji posebnu vrijednost imaju sjene, koje
kao da zamjenjuju tvarnu predmetnost. One su već oplošteni i
geometrizirani nadomjestak realnog svijeta i njihovim oblicima
i ekstenzijama Abadžić očuđuje i komponira fotografiju. Sjene
mu omogućuju dinamiku punih i praznih formi, pozitiv i negativ
prostora. Tako nas kroz ljude i mjesta koje snima uvlači u jedan
otajni svijet.
prepoznatom baroknom okruženju i bliskom svjetonazoru on
osvaja svoj prostor slobode. Nisu to sjajne imperijalne panorame
metropole, već intimističke studije malih zatvorenih trgova,
skrivenih dvorišta, fragmenti iz prošlog vremena kada su naši
prostori dijelili zajedničku sudbinu, i kulturu i način življenja.
U sučeljavanju bijelog i crnog, svjetla i tame odvija se trajna
drama subjektivnih osjećaja, koja pronalazi vizualne ekvivalente
u materijalnom svijetu. Za vizualizaciju tih unutarnjih previranja
idealnom se pokazuje crno-bijela fotografija, vrijednosti koje, u
smislu bogatstva polutonova, kontrapunktiranja svjetla i sjenki,
autor majstorski zna iskoristiti.
Teme se doimaju preuzetima iz repertoara nove objektivnosti,
snimljene u duhu tradicije filmskog neorealizma. Materičkim
strukturama pozadina starih zidova fotograf sučeljava
svakodnevne obične predmete ili slučajne prolaznike, što
često rezultira prepoznatom humornošću. Abadžiću je bliska
vedrina Hrabalove naracije, duhovitost Menzelovih situacija, i ta
suživljenost oplemenjuje onaj umjetnički pokretački genius loci.
Taj osjećajno usmjereni, naizgled dokumentarni realizam
u konačnici vodi do metafore. Kao zrcalo okrenuto nutrini,
duhovnom životu koji se izražava kroz naizgled marginalne
svakodnevne prizore.
Abadžićevim fotografskim iskustvom Prag se ponovo ucrtava na
hrvatski umjetnički atlas – poslije moderne na početku prošlog
stoljeća pa tijekom Prvog svjetskog rata i nakon njega. Ulančava
se u povijest hrvatske fotografije nastavljajući njezinu urbanu
ikoniku svojom novom duhovnošću i posebnim izričajem,
premošćujući tako tradiciju i suvremenost.
Marija Tonković
Abadžić inspiraciju pronalazi pretežno u eksterijeru. U gradskim
prostorima intuitivno nalazi ispunjenje obje sastavnice svoje
poetike: nostalgiju u doživljaju i bogatstvo u formalnoj leksici.
Ciklus fotografija kojim se predstavio nakon povratka u domovinu
bio je znakovitog naslova In absentia. U fizičkoj odsutnosti, i
nemogućnosti povratka, iščezle ambijente djetinjstva autor
prepoznaje u Pragu. Povezuje vukovarski Šapudl i Tynsku uličku
uz Staromestske namesti, povezuje Dunav, Vuku i Vltavu. U
9
Taking photos in a street or photographing a city means telling
stories about people, their spirit and their everyday life. Looking at
each photograph shot by Stanko Abadžić evokes an experience akin
to that of listening to a French chanson. The anecdotal nature of his
photos makes them sources of small personal histories or the first
frame of a film.
The intangibility and evasiveness of light, this delicate photographic
instrument, applied to an encountered topic through tonal
variations, is beautifully used by Abadžić in order to create
compositions that evoke a story, both intimate and universal.
Experience has taught him how to be a witness of the reality
and appearance of the city without interference of adjustments,
and, yet, to retain the capacity to draw viewers into his personal,
subjective experience.
Multiculturalism of his home town Vukovar situated on the Danube
River, whose waters have for centuries entwined Slavic and German
cultural elements, and his childhood days spent in that Baroque
and recognizably Central European context, had a formative
influence and discernible impact in his later life.
His interests were formed early in his Vukovar life. As a fifteen-year
old he received from his father a Smena 8 camera which he still
jealously guards. This modest Russian camera brought him the joy
of discovering and learning technical and expressive potentials of
the medium which he shared with his colleagues from the Borovo
Photo Club through exhibiting at group and solo exhibitions.
Since his academic qualifications were related to the German
language and literature, Abadžić’s longstanding engagement in
photography oscillated between the professional and the amateur.
While working in the Vuteks and Borovo factories, he was also
a correspondent for Vjesnik, a Croatian daily. Among the photo
reportages he produced for the newspaper the most noted were
those from Tunisia, Malta and Turkey.
The beginning of the Croatian Homeland War meant a change
in Abadžić’s destiny. In 1991, he left Vukovar, first for Germany
10
and then for to the Czech Republic. His youthful curiosity was
transformed through explorations of the inner life and reflections
on childhood and adolescence. The tragic war events forever
obliterated authentic spaces of his childhood, as well as more than
three thousand negatives from his personal archive.
In 1995, Abadžić arrived in Prague where photography became
for him a serious and systematic activity. Prague offered itself as a
haven in his days of exile. Maturing in a rich Czech artistic tradition
Abadžić broadened the boundaries of his genre and transferred the
core of his interest from photo-reportage to art photography.
Prague cafés have always been places of great intellectual activity
and forums for art discussions. One of these was Velryba Café, a
favourite gathering place for FAMU students who regularly exhibited
their works there. Still an anonymous photographer, Stanko Abadžić
unobtrusively joined the group which had a considerable impact
on his artistic views and expression. He exhibits for the first time in
the even more famous Literary Café. He took special pleasure in the
fact that certain visitors were so taken by two of his photographs
that they decided to become their permanent owners. His solo
exhibition entitled In Life’s Mirror and organized in the home of the
famous Czech photographer Josef Sudek brought him the ultimate
recognition when it was turned into a monograph which would later
open the doors of European galleries to his work.
The choice of motifs, his ways of seeing and the black-and-white
technique makes these photographs seem as they were taken
fifty year earlier. Following in the footsteps of New Objectivity
and Neo-Realism of the 1920s and 1930s Abadžić chooses parts
of Prague inhabited by the past, the environments which have
remained unchanged. Old streets, shops windows, cafes..., old
fashioned hair-dos and similarly dressed characters framed in
kafkian vistas create photographs that are characterized by
subtle wistfulness and melancholic elegance. The intimacy of
the photographer’s personal vision of Prague, an emphasized
retro-approach, circumvents all attributes of contemporary
civilization. It is the process of the so called “subjective
documentary” in which the photographer-director recreates
a scene with a purpose other than that of reportage which
aims to effect a transformation of a picture into a message. He
is aware that in the moment of shooting the recorded scene
becomes a moment in the past, much in the way of Roland
Barthes’s sensibility, and thus it only elongates the perspective
of time. That is his creative response to the destined links
between photography and reality. On the one end of the
camera lens there is an immense amount of photographic
knowledge, while on the other there is a constantly changing
world. Each photograph becomes a unique scene because no
man ever steps in the same river twice. By looking backward
Abadžić becomes modern, and answers the question about the
possibilities of the existence of a photographic style. This Prague
series is one of the responses to the conceptual challenge of
“photography after photography”.
Photography is principally an instrument of knowledge. Through
his technique of visualization and creation of environments
Abadžić has developed a morphology inherited from his role
model, Henri Cartier-Bresson. That can serve as the basis on
which to explore the variety of Abadžić’s spaces and perspectives,
his flat and three-dimensional geometries, his scenic sensibility,
a dialogue between his amorphous and polyhedral forms, the
coexistence of straight and curved lines, the aesthetics of light
and shadow, and finally, the feeling of the shot at the “decisive
moment” which simultaneously and momentarily unites the
meaning and organisation of the scene.
Abadžić is an early riser who is aware that the morning offers the
best of an awakening city. There is still not too much light which
could destroy the tectonics of shapes. The empty streets provide
an opportunity to better conceive of the composition. Early
morning offers a completely different atmosphere; it reveals visual
rhythms of empty squares and crossroads, their metaphysical
ambience. In Abadžić’s perspectives shadows are of particular
value as a replacement for material objects. They are the flattened
and geometric substitute for the real world and through their
shapes and extensions Abadžić conceptualises and composes his
photographs. Shadows enable him to create a dynamic relationship
of empty and solid forms, positive and negative spaces. Such a
photographic treatment of people and places is his way of drawing
us into a covert world.
Abadžić’s source of inspiration is mainly the exterior. He intuitively
finds fulfilment of both elements of his poetics in urban spaces:
nostalgia of an event and the wealth of formal vocabulary.
The series of photographs he exhibited upon his return to Croatia had a
telling title: In absentia. Physically absent, without a possibility to come
back, the photographer recognized the faded environments of his
childhood in Prague’s settings. He formed connections between Šapudl
in Vukovar and Tynska Street near Staromestske namesti Square,
between the rivers of Dunav, Vuka and Vltava. In the recognizable
Baroque environment and the familiar world view, he captured
his personal space of freedom. These are not glamorous imperial
panoramas of the metropolis, but intimate studies of small, closed up
squares, hidden courtyards, and fragments of the past when our lands
shared a common fate, a common culture and the way of life.
In the opposition between white and black, light and darkness there is a
permanent drama of subjective feelings which find their visual equivalents
in the material world. Black and white photography is an ideal media in
which Abadžić masterly visualises the internal turmoil through the wealth
of half tones and the counterpoint of light and shadow.
The topics appear to have been taken over from the repertoire
of New Objectivity, shot in the tradition of neo-realistic cinema.
Material structures of the background walls, confronted with
everyday objects of accidental passers-by frequently result in
customary humour. Abadžić’s affinity for the cheerfulness of
Hrabal’s narration and the wittiness of Menzel’s situations leads to
coalescence that enhances the artistic drive of genius loci.
This emotionally directed and apparent documentary realism in effect
leads to a metaphor. It is just like a mirror, turned inwards to the spiritual
life which is expressed through seemingly marginal everyday scenes.
Abadžić’s photographic experience once again draws Prague onto
Croatia’s artistic map – after modernism at the beginning of the last
century, and even during and after the First World War. It becomes
a link in the historical chain of Croatian photography by continuing
its urban iconic repertoire with a new spirituality and particular
expression bridging thereby the traditional and the contemporary.
Marija Tonković
translate into english: Željka Miklošević
11
Fotografovat na ulici, fotografovat město, to znamená vyprávět
o lidech, duchu města a každodenním životě. Pohled na
každou jednotlivou fotografii Stanka Abadžiće vyvolává pocit
srovnatelný s poslechem šansonu. Svou anekdotičností je každá
z nich současně možným počátkem malých osobních biografií či
potenciálním úvodním záběrem nějakého filmu.
Delikátním nástrojem nehmatatelného a neuchopitelného
prvku světla, které skvěle ovládá, ve variaci tónů na dané téma
buduje kompozici, v níž zachycuje kouzlo příběhu, intimního
i univerzálního zároveň. Zkušenost jej naučila být svědkem,
který do dění nevstupuje, neupravuje skutečnost a nezasahuje
do podoby města, a přesto dokáže diváka vtáhnout do svého
vlastního vidění a subjektivního zážitku.
Multikulturní charakter jeho rodného Vukovaru, prostředí
barokního města, ve kterém vyrůstal, města s výrazně
středoevropským charakterem, na březích Dunaje, v jehož
vodách se po staletí mísí prvky slovanských a germánských
kultur, mělo na Abadžiće příznačný formující vliv, který lze
vysledovat i v pozdějších obdobích jeho života.
Ve Vukovaru se také záhy utvářely jeho zájmy. Už jako
patnáctiletý dostal od otce jako dárek fotoaparát Smena 8,
který dodnes žárlivě střeží. Díky tomuto skromnému ruskému
fotoaparátu poznal radost z objevování technických i výrazových
možností média, o něž se dělí se svými kolegy ve Fotoklubu
Borovo, kde vystavuje na společných i samostatných výstavách.
Vzděláním je germanista, a tak po řadu let jeho fotografování
oscilovalo mezi profesí a koníčkem. Pracoval v kombinátech
Vuteks a Borovo, ale současně působí i jako dopisovatel deníku
Vjesnik, pro který dělal fotoreportáže, z nichž pozornost vyvolaly
například reportáže z Tuniska, Malty a Turecka.
Začátek války v Chorvatsku byl příčinou osudových změn
v jeho životě. Když v roce 1991 opustil Vukovar, odešel
nejprve do Německa a následně do Čech. Mladickou zvídavost
vystřídalo ponoření se do vlastního nitra a přemítání o čase
12
dětství a mládí. V tragických válečných událostech navždy
zmizely autentické prostory jeho dětství, ale i přes tři tisíce
Abadžićových archivních negativů.
V roce 1995 Stanko Abadžić přijíždí do Prahy, kde se začíná
systematicky zabývat fotografií. Praha ho v době exilu přijala
a poskytla mu útočiště. Obklopen bohatou českou uměleckou
tradicí Abadžić dozrává a rozšiřuje své žánrové zaměření, těžiště
jeho zájmu se přesouvá od reportážní k umělecké fotografii.
Pražské kavárny vždy byly místem intelektuálního kvasu a
dějištěm debat o umění. Jednou z nich je i kavárna Velryba,
oblíbené místo, kde se scházejí studenti FAMU, kteří tam také
vystavují své práce. Ještě jako neznámý autor se k nim Stanko
Abadžić neformálně připojil, což ovlivnilo jeho umělecké vidění
a zrání. Poprvé vystavoval v jiné, ještě známější, Literární
kavárně, kde ho zvlášť potěšila skutečnost, že se návštěvníkům
dvě jeho práce zalíbily natolik, že se rozhodli si je ponechat
natrvalo. Vrcholného uznání se mu dostalo samostatnou
výstavou v domě slavného českého fotografa Josefa Sudka pod
příznačným názvem V zrcadle života – na jejím základě vznikla i
kniha, která mu otevírá dveře evropských galérií.
Výběrem motivů, způsobu pohledu a volbou černo-bílé
techniky, tyto fotografie jako by byly pořízeny o půl století
dříve. V návaznosti na nový objektivizmus a neorealizmus
dvacátých a třicátých let minulého století si Abadžić vybírá části
Prahy, kde vládne duch minulosti, místa, která se nezměnila.
Staré ulice, výlohy, kavárny…, starobylé účesy a stejně
oděné postavy z kafkovského pohledu vytvářejí fotografie
rafinovaně sentimentální i melancholicky elegantní. Intimita
autorových osobních záběrů Prahy ve zdůrazněném retro stylu
pomíjí veškeré atributy současné civilizace. Jde o takzvanou
“subjektivní dokumentárnost“, kde fotograf – režisér restauruje
výjev s jistým záměrem, nikoli reportážním, nýbrž s cílem
určitého vyznění, přičemž fakta přetváří ve sdělení. Je si vědom
toho, že okamžikem zmáčknutí spouště se fotografovaný
výjev stává minulostí, jak to formuloval Roland Barthes, a tak
tím pouze prodlužuje časovou perspektivu. To je jeho tvůrčí
odpověď na osudovou propojenost fotografie a skutečnosti.
Na jedné straně objektivu vznikl nekonečný soubor fotografova
vědění, a na druhé straně se nachází svět v neustálé proměně.
Každá fotografie se stává unikátem, protože do téže řeky
nelze vstoupit dvakrát. Ve svém zaujetí minulostí se Abadžić
stává moderním a odpovídá na otázku možností existence
fotografického stylu. Tento pražský cyklus je jednou z odpovědí
na koncepční výzvu “fotografie po fotografii“.
nachází v Praze. Propojuje vukovarský Šapudl a Týnskou
uličku u Staroměstského náměstí, propojuje Dunaj, Vuku a
Vltavu. Ve známém barokním prostředí blízkém světonázoru
nachází prostor své svobody. Nejsou to zářivá monumentální
panoramata metropole, nýbrž intimistické studie malých
uzavřených náměstíček, skrytých dvorků, fragmenty z minulých
časů, kdy naše země sdílely společné osudy, kulturu i způsob
života.
Fotografie je především nástrojem vědění. Ve výběru prostředí
a vizualizaci Abadžić rozpracoval morfologii založenou na
odkazu Henryho Cartiera-Bressona, svého vzoru.
V konfrontaci bílé a černé, světla a tmy, se odvíjí věčné drama
subjektivních pocitů, které nachází vizuální ekvivalenty v
materiálním světě. Pro vizualizaci tohoto vnitřního vření se jako
ideální ukazuje černobílá fotografie, jejíž přednosti ve smyslu
bohatství půltónů, kontrapunktu světla a stínu, autor umí
mistrovsky využít.
V tomto směru můžeme chápat různorodost Abadžićova
zachycení prostoru a perspektiv, jeho vnímání geometrie plochy
a prostoru, jeho scénickou senzibilitu, dialog amorfních a
polyedrických objemů, soužití křivek a přímek, estetiku světla
a stínu a konečně také cit pro “rozhodující okamžik“ stisknutí
spouště, v němž se simultánně v jediném okamžiku sjednocuje
význam a kompozice výjevu.
Abadžić je “ranní ptáče“ – dobře ví, že v časných ranních
hodinách se nabízí to nejlepší z města, které se teprve
probouzí. Světlo ještě není tak intenzivní, aby pokazilo
tektoniku tvarů. Ulice jsou ještě prázdné, takže lze promýšlet
kompozici fotografie. Časné jitro nabízí zcela jinou atmosféru,
odhaluje půdorysné a stereometrické rytmy prázdných náměstí
a křižovatek, jejich metafyzickou atmosféru. V Abadžićově
percepci mají zvláštní hodnotu stíny, které jako by nahrazovaly
věcnou předmětovost. Ty jsou již zploštělou a geometrizovanou
náhražkou reálného světa. v jejich tvarech a extenzích Abadžić
udivuje a komponuje fotografii. Stíny mu umožňují dynamické
vyjádření plných a prázdných forem, pozitivu i negativu
prostoru. Tím způsobem nás prostřednictvím lidí a míst, o nichž
sní, vtahuje do tajuplného světa.
Abadžić svou inspiraci nachází převážně v exteriéru. V
městských prostranstvích intuitivně nachází naplnění obou
složek své poetiky: nostalgii v zážitku a bohatost ve formálním
výrazovém prostředku.
Témata vypadají jako přejatá z repertoáru Nové objektivity,
zachycená v duchu tradice filmového neorealizmu. Obyčejné
předměty každodenního života či náhodné kolemjdoucí fotograf
konfrontuje se strukturami starých zdí v pozadí, čímž je mnohdy
dosaženo komického efektu. Abadžićovi je blízká bodrost
Hrabalovy narativnosti, duchaplnost Menzelových scén, a právě
tato spřízněnost obohacuje onen umělecky tvůrčí genius loci.
Tento pocitově orientovaný, zdánlivě dokumentární realismus,
ve svém důsledku vede k metafoře. Jako zrcadlo obrácené
dovnitř, k duchovnímu životu, který je vyjádřen prostřednictvím
zdánlivě marginálních každodenních výjevů.
Díky Abadžićově fotografické zkušenosti se Praha znovu
zapisuje do chorvatské umělecké mapy – po moderně na
začátku minulého století, v průběhu a po skončení První
světové války. Vstupuje do dějin chorvatské fotografie, navazuje
na její urbánní ikonu svým duchovním rozměrem a svým
specifickým výrazem tak tvoří most mezi tradicí a současností.
Marija Tonković
český překlad: Karel Jirásek
Cyklus fotografií, kterým se představil po svém návratu do
vlasti, nesl příznačný titul: In absentia. Fyzicky nepřítomen,
bez možnosti návratu, autor zmizelé ambienty svého dětství
13
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
70
71
72
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
85
86
87
88
89
90
91
92
93
94
95
96
97
98
99
popis fotografija
15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 / list of photos / seznam fotografií
Prag 2002. U parku
Prag 2002. Bez naziva
Prag 1998. Dimnjačari
Prag 2002. Djevojka s gitarom
Prag 2000. Dva policajca
Prag 1998. Gdje rado odlazim
Prag 2002. Poljubac
Prag 2002. Na Karlovom mostu
Prag 1998. Čišćenje
Prag 2003. Za par kuna
Prag 2002. Ka staretinaru
Prag 2002. Na obali Vltave
Prag 1997. Pod lanternama
Prag 2000. Svirač na harfi
Prag 2000. Dječak
Prag 2005. Skejter
Prag 2002. Uz stepenice
Prag 2002. U svom dvorištu
Prag 2000. Mali popravak
Prag 2000. Zaigran
Prag 2001. Dan važnih vijesti
Prag 1999. Gospon fotograf
Prag 1998. Zaboravljeni bicikl
Prag 2005. Sa svojom pticom
Prag 2000. U svom utočištu
Prag 1998. Na periferiji
Prag 2000. Sa svojim psom
Prag 2000. Metro Zličin
Prag 2000. Čovjek s biciklom
44 Prag 2006. Predah
45 Prag 2000. Za dvojnikom
46 Prag 2000. Uvjeravanje
47 Prag 1998. Pogled
48 Prag 1998. Kratki predah
49 Prag 2000. Bez naziva
50 Prag 2012. Antikvar
51 Prag 1997. U ateljeu
52 Prag 1998. Iščekivanje
53 Prag 2000. Djevojka s harmonikom
54 Prag 2000. Bez naziva
55 Prag 1998. Poslije kiše
56 Prag 2006. Instalacija
57 Prag 2007. Osvajanje prostora
58 Prag 2012. Uz stepenice
59 Prag 2000. U zagrljaju sjena
60 Prag 2000. Slikar
61 Prag 2002. Bez naziva
62 Prag 2002. Na buvljaku
63
Prag 2000. Dan kada sve krene loše
64 Prag 1997. Zamrznuto jezero
65 Prag 2000. Prvi snijeg
66 Prag 1997. U rano jutro
67 Prag 2000. Terasa cafea Bazar
68 Prag 2005. Čistač cipela
69 Prag 1998. Bez naziva
70 Prag 2002. Slučajan susret
71 Prag 2005. Bez naziva
72 Prag 2001. Godinu poslije
73 Prag 2000. Čovjek s radiom
74 Prag 2000. Radoznalost
75 Prag 2000. Cafe Imperial
76 Prag 2005. Čekajući vlak
77 Prag 2002. Cafe Vltava
78 Prag 2002. Kino Lucerna
79 Prag 1998. Perola
80 Prag 2002. Čovjek s pneumatikama
81 Prag 1998. Kurir
82 Prag 1998. Sjećanje
83 Prag 1998. Pred susret
84 Prag 2000. Mala nezgoda
85 Prag 1998. Čekam malo
86 Prag 2002. Lutka bez glave
87 Prag 2000. Bez naziva
88 Prag 2003. Kamena glava
89 Prag 2000. Igra sjena
90 Prag 2000. Na jezeru
91 Prag 2000. Ti koji vole prošlost
92
Prag 2002. Nad Hradčanima
93
Prag 2013. Pod mostom
94 Prag 2000. Na straži
95 Prag 2002. U naletu inspiracije
96 Prag 2000. Vrata
97 Prag 2002. Sunčani sat
98 Prag 1998. U antikvarijatu
99 Prag 1997. U izlogu
Teško je reći nešto o fotografijama Stanka Abadžića ako
se njegov rad ne stavi u kontekst položaja fotografije u
današnjem digitalnom dobu. Stoga ću pokušati dati približnu
sliku o fotografiji danas, opisati je barem onako kako je ja
vidim. Povijest fotografije podijelio bih na tri razdoblja.
Prvo razdoblje u kojem se njezin život ponajprije zbivao u
obiteljskim albumima, drugo razdoblje kad je bila kraljica
tiskanih medija i treće, ovo današnje, kad se opet vratila
u sferu obiteljskog albuma. Kako to posljednje – povratak
u sferu obiteljskog albuma – može izazvati nedoumice (Ta,
živimo u digitalnoj, postindustrijskoj eri, vremenu kad se
više ne obavlja ritualno obiteljsko fotografiranje!), krenut ću
od tog trećeg fotografskog doba i pokušati objasniti svoju
tvrdnju.
Promotrimo li pozornije digitalne društvene mreže, naprimjer
sveprisutan Facebook, lako ćemo uvidjeti da su one preuzele
ulogu obiteljskog fotoalbuma. Fotografije snimljene
mobitelima i stavljene na Facebook prikazuju sve faze nečijeg
života – od zaljubljivanja, ženidbi, proslava Novih godina,
matura i primanja fakultetskih diploma, pogreba i rođenja.
Milijuni fotografija iz života njihovih autora svakodnevno
osvanu na Facebooku, stoga su one zamijenile milijune
fotografija iz obiteljskih albuma, a Facebook pretvorile u
gargantuovski globalni obiteljski album. Intimna obiteljska
fotografska sjećanja u obliku albuma u koje se lijepilo
fotografije s ljetovanja zamijenio je sveobuhvatni digitalni
album u kojem je individualno sjećanje zamijenila kolektivna
memorija većeg dijela planeta. Pojedinačna fotografija u
tom oceanu sačinjenom od stotina milijuna snimaka gubi čar
intimnosti koju je imala fotografija u obiteljskom albumu.
Facebook i slični digitalni fotoalbumi imaju u sebi dozu
banalnosti ma koliko te snimke bile privatne. Kolektivni
digitalni album zasad ne pokazuje sposobnost da postane dio
individualnog kulturnog identiteta kao što su to postale brojne
fotografije iz preddigitalnog dvadesetog stoljeća. U osvrtu na
Abadžićeve fotografije spominjem digitalnu eru u kojoj živimo
102
i Facebook ponajviše zbog toga što je na fotografijama Stanka
Abadžića sve prepuno intimnosti kakvu možemo pronaći u
obiteljskim albumima. Intimnost kakvu možemo osjetiti na
fotografijama u albumima koje smo našli na nekom buvljaku,
sa slikama ljudi koje niti poznajemo niti znamo. Bez intimnosti
fotografija je glupa i dosadna.
Pogledamo li fotografije iz druge polovine dvadesetog
stoljeća, doba kad je fotografija bila kraljica masovnih medija,
nešto poput prvakinje utrke na osamsto metara u atletici,
posebno one fotografije za koje možemo reći da su dio našeg
kulturnog identiteta, uvijek ćemo na njima vidjeti taj magični
trenutak intimnosti. Ključ te intimnosti čini odnos onog koji
izvještava fotografijom i aktera o kojima se izvještava. Jer
uvijek se izvještava o ljudima koji čine događaje. Bez ljudi
nema događaja. Drugim riječima, intima na fotografiji rezultat
je odnosa reportera i ljudi čije živote ma što da se u tom
trenutku zbivalo, reporter bilježi. Stanko Abadžić reporter
je u najboljem smislu te riječi. On bilježi svijet oko sebe,
vrijeme i prostor u kojem živi. Točka. Nisam siguran da će
se Abadžiću svidjeti izraz “reporter” u vrijeme kad se poput
hrasta ukorijenio izraz “fotograf”. Izraz “fotograf” u sebi nema
čovjeka. Da je tako, dokazuju robotizirane nadzorne kamere
koje nas snimaju u bankama, trgovinama i na ulicama. Te
su bezlične kamere “fotografi”, Abadžić je reporter. Kamere
roboti snimaju iz dana u dan, bez prestanka, tupo i bez duše.
Reporteri pričaju priču, naracija je ključ njihove privlačnosti.
Samo je živo stvorenje narativno jer je život sam po sebi jedna
složena naracija. Roboti su šipak! I zato sam uvjeren kako je za
Abadžića primjeren izraz reporter.
neskrivenu radoznalost i intimnost vidimo i na Abadžićevoj
snimci dvaju praških dimnjačara na kojoj jedan pripaljuje
cigaretu drugome. Iako su na fotografiji samo dva dimnjačara,
na njoj je gotovo vidljiv i treći lik – Abadžić! Iako njegovi likovi
ne gledaju u objektiv, zbog čega njegove fotografije često
budalasto nazivaju bresonovskima, Abadžić je uvijek prisutan
na svojim fotografijama. Jer dobra fotografska naracija uvijek
ima fotografiju ispred one koju gledamo i fotografiju iza nje
(koju ne vidimo). A te slike “ispred” i “iza” kod Abadžića su
prisutne. Pogledamo li fotografiju dimnjačara, zaintrigirat će
nas kako je izgledala snimka nakon nje, ona koju ne vidimo.
Ja mislim da su sva trojica, onako švejkovski, otišla na pivo.
Netko drugi vidjet će nešto posve drugo. No što god da netko
vidio, riječ je fotografiji koja ima svoju priču i uvijek je u toj
priči narator – Abadžić. Sve “velike” fotografije druge polovine
dvadesetog stoljeća, zlatnog doba fotografije u medijima,
kad nam je pokazivala (baš kao i danas) kako izgleda vrijeme i
prostor tog razdoblja, bile su priče. Uvijek su imale nevidljivu
snimku “ispred” i “iza”. Ono nešto što nas je pozivalo da i
sami sudjelujemo u toj vizualnoj naraciji. Zbog toga mislim
da je Abadžić reporter koji nas uvlači u svoju priču. Njegov
Prag ma koliko bio abadžićevski, i moj je Prag jer sudjelujem
u priči, kreiram one mistične fotografije ispred one koju
gledam i iza nje. Uz malo mašte svatko će pronaći svoju priču
u Abadžićevom Pragu. Pogled na reportera Abadžića, mornara
koji plovi oceanom svjetla, vrstu koja polako izumire, završio
bih stihovima pjesme Barbara Ivana Slamniga:
Je l’ danas u brodova takav stas,
ima l’ još ljudi poput nas,
ima l’ još mora, ima l’ zemalja,
ima l’ još vina, koje valja?
Jasmin Krpan
Kad gledam njegovu fotografiju ulične sviračice kako rasteže
harmoniku na praškoj ulici, ne mogu ne vidjeti tu profinjenu
intimnost koja se događa između Abadžića i nje. Riječ je
o vizualnoj seksualnosti u njezinom najsuptilnijem obliku.
Stvarnost koju u fotografiju može prenijeti samo čovjek – biće
s istančanim i radoznalim erotskim senzibilitetom. Jednaku
103
biografija
/ biography / životopis
Stanko Abadžić rođen je 1952. u Vukovaru.
Radio deset godina kao dopisnik Vjesnika iz Vukovara.
Od 1995. do 2002. godine boravi i radi u Pragu kao samostalni
fotograf.
Godine 2010. rezidencijalni boravak u ateljeu Cité
Internationale des Arts u Parizu.
Samostalno izlagao u 16 europskih zemalja, Rusiji, Americi,
Argentini i Japanu.
Izdao 8 knjiga. Portfolio objavljen u deset zemalja.
Živi u Zagrebu, raduje se suncu i fotografiji.
samostalne izložbe
exhibitions
/ solo
/ samostatné výstavy
1998.
Galerija Jazz Cluba u Pragu – Fotografije Praga
1999.
Literarna kavana u Pragu – Fotografije Praga
2000.
Komorna galerija Doma fotografije Josefa Sudeka u
Pragu – U ogledalu života (izložba potpomognuta
hrvatskim veleposlanstvom u Pragu)
2001.
Klub za kulturu Elite u Osijeku – Prag, koji volim
Galerija Fotokluba Zagreb – Prag, koji volim
Galerija Gradske vijećnice u Novigradu – Prag, koji volim
Galerija Fotokluba Split – Prag, koji volim
104
fotografije Prag
Artget Gallery u Beogradu – Prag – skice za portret grada
Galerija Foto i video saveza Vojvodine u Novom Sadu – Prag
2009.
Galerija Lang u Samoboru – Aktovi
Galerija Profil u Bratislavi – Adriatic routes
Galerija Siscia obscura u Sisku – Aktovi
Muzej Hoffmann-von-Fallersleben u Wolfsburgu – In absentia
Galerija Ministry of Beauty u Zagrebu – Aktovi
2005.
Cankarjev dom u Ljubljani – In absentia
Galerija Spot Fotokluba Zagreb – Prizori bez značenja – Znakovi pokraj puta
2010. Gliptoteka HAZU u Zagrebu – Pariz – skice za portret grada
Verve Gallery u Santa Feu – Stanko Abadzic: Photographs
Galerija Fototreppe u Hanauu – Schattenbilder
Galerija Siscia obscura u Sisku – Pariz – skice za portret grada
Sala de exposiciones Gill Marraco u Zaragozi – Prag
Državni arhiv u Rijeci – Pariški nedogledi
Galerija Ledeburske zahrady u Pragu – Jadranski ciklus
– Adriatic Routes
Gallery Camera u Helsinkiju – Adriatic Routes
Galerija Moosgasse u Kempenu – In absentia
2011.
Verve Gallery u Santa Feu – Stanko Abadzic: New photographs
Galerija Focale u Nyonu – In absentia
Galerija Photon u Ljubljani – Miris žene
Galerija Meandar media u Zagrebu – Na naslovnoj stranici
HDLU u Zagrebu – Berlin – skice za portret grada
2006.
Galerija Chambreclaire u Annecyju – In absentia
2012.
Galerija Chambreclaire u Annecyju – Pariz – skice za portret grada
Galerija Vjekoslav Karas u Karlovcu – In absentia
Hrvatski dom u Vukovaru – Miris žene
Galerija Češký u Krumlovu – Adriatic Routes
2007.
Filodramatika u Rijeci – Sjever Francuske, fotozapisi
Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu – Zagreb – skice za portret grada
John Cleary Gallery u Hostonu – Out of the Shadow
Galerija Vladimir Bužančić u Zagrebu – Miris žene
2002.
Galerija Ledeburske zahrady u Pragu – Prag, koji volim
Umjetnička galerija Kupola u Zagrebu – Prag, koji volim
Umjetnička galerija Dubrovnik – In absentia
Galerija Zvonimir u Baškoj na Krku – Fotografije s otoka Krka
2003.
Mali salon u Rijeci – In absentia
Fototeca u Parani u Entre Ríosu – Prag
2013.
Gradski muzej Bjelovar – Prag
Galerija Zlati ajngel u Varaždinu – In absentia
Pg Art Gallery u Istanbulu – Out of the Shadow
Matica hrvatska u Zagrebu – Istanbul
Galerie auf der Pawlatsche u Beču – Fotografska sjećanja
Month of Photography u Ateni – Out of the Shadow
Galerija Češkog centra u Berlinu – In absentia
The Aipad Photo Show u Miamiju – Stanko Abadzic: Photographs (organizirao Stockeregg)
Galerija Lauba u Zagrebu – Pariz – skice za portret grada
Galerija Decumanus u Krku – Fotografije s otoka Krka
2008.
Muzej Mimara u Zagrebu – 100 fotografija
Međunarodni salon fotografije Silves u Algarveu – In absentia
The Aipad Photography Show u New Yorku – Stanko Abadzic: Photographs
Muzej Mimara u Zagrebu – retrospektivna izložba In absentia
B+B Gallery u Bielsko-Biali – Out of the Shadow
Galerija Placem u Tokiju – Photography from Croatia
2004.
Fotogalerija STOLP u Mariboru – Spomino na Prag
Caritas Fotogalerie u Konstanzu – crno-bijele Galerija Milan Pavić u Daruvaru – Prag – skice za portret grada
105
sadržaj
/ content / obsah
8-13
Marija Tonković: Predgovor / Introduction / Předmluva
15-99
Prag / Prague / Praha
101
Popis fotografija / List of photos / Seznam fotografií
102-103
Jasmin Krpan: Pogovor / Afterword / Doslov
104
Biografija / Biography / Životopis
104-105
Samostalne izložbe / Solo exhibitions / Samostatné výstavy
Posebna zahvala/Special thanks to: Petr Matějček - Russcom
Knjiga je objavljena uz potporu Ureda za obrazovanje, kulturu i sport grada Zagreba
posebna izdanja
PRAG PRAGUE PRAHA
Stanko Abadžić
/ publisher
Meandarmedia
nakladnik
/ official representative
Branko Čegec
za nakladnika
/ editing
Branko Čegec
urednik
lektura i korektura
/ language editing and proofreading
Tamara Novak
/ translation into english and czech
Željka Miklošević, Karel Jirásek
prijevod na engleski i češki
grafičko oblikovanje
/ layout
Tomica Zobec
/ printed by
VEMAKO TISAK d.o.o.
tisak
/ year of publication
2013, prvo izdanje / first edition
godina izdanja
ISBN 978-953CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
copyright © Meandarmedia 2013
copyright © Stanko Abadžić
[email protected]
www.abadzic.de.vu
tel: +385 98 9232530